Pedja Bajović: Bio-geografsko tumaranje ostacima zemlje

Piše: Pedja Bajović

 

 

Čestitam! - bilo je ono što sam najčešće čuo kada bih nakon predstave iz bekstejdža (zabinje - hrv.) zašao među ljude iz publike. Ego nahranjen, ali crv nesigurnosti radi svoj posao i ne da mi mira - zašto mi čestitaju, a ne kažu "bravo"? Naime, čestita se na nekom postignuću, a ovo drugo se kaže za nešto odlično napravljeno. Hmmm...

 

Kada sam prije nekih pola godine došao na tu ingenioznu ideju da sebi, za navršenih 40% stoljeća života, poklonim regionalnu turneju, sâm sam sebi rekao - bravo! Prvi i posljednji puta. Da sam tada znao koliko će to biti posla - išamarao bih se, sve govoreći kako samo balavac od 39 godina može smisliti takvu glupost! Bijah mlad i lud. Sada sam malo manje mlad i ne naročito pametniji... U biti, ideja i ne izgleda loše - biti prvi! Prvi koji će napraviti solo stand up comedy turneju tu u "regiji", "regionu", po "bivšoj Jugoslaviji" iliti "Zapadnom Balkanu"... Neki kažu da je bolje biti u pravu, nego prvi, a valjda je najbolje biti oboje. A tko drugi nego ja!? Pa, jedini sam i bukvalno doma u skoro svim republikama-ostacima (neki bi rekli i patrljcima) nekadašnje zemlje. Plus sam odličan komičar. I tako, (samo)uvjeren u svoje kapacitete krenuh u akciju... Obići ću osam gradova u kojima sam živio u svojih uskoro zaokruženih 40 godina.


Prvo - ime predstave. Mora biti originalno i atraktivno, s dozom provokacije. To nije bilo teško. Svi trzaju na onu riječ na "J" - neki sa strahom, a neki s ushitom. OK, da budem pritom i politički korektan - poigrat ću se sa zapadnom i istočnom verzijom izgovora... zvat će se JUGOSL(O/A)VEN! Greška. Umjetnička sloboda, začinjena jasnim stavom (na kraju krajeva stand up = komedija sa stavom!) nije nešto što žele čuti i vidjeti oni - the sponzori! Naročito ne oni hrvatski. Fak Kroejša! - čulo se iz mojih usta i svojevremeno dok je Jakov osvajao medalje za nas trčeći na skijama. Idem ja fino tamo gdje imaju novce i ponešto dobro obračunate nostalgije - u Sloveniju! Dežela možda ima više novaca od nas, ali tada nije imala - vladu. Jednostavno se sve stalo i čekalo da prođe politička kriza od nekoliko mjeseci. I na kraju - bi Janša. Ali prekasno za mene, jer sam morao dalje... U međuvremenu je par njih i napomenulo da im je naslov "prejak". Ako je Slovencima prejak, kakav će biti tek Srbima? Zato sam njima, potencijalnim sponzorima Bosancima (sa sve Hercegovcima), Crnogorcima i Makedoncima predstavio naziv S NOGU. Vrijeme je prolazilo, a odgovori (kada bih ga uopće i dobio) su redom bili negativni. Razlog - kriza. Odlučio sam prihvatiti taj razlog, a ne nešto drugo. Ipak...

 

Paralelno kreće i angažman lokalnih operativaca. Za Zagreb je lako - Kazalište Komedija napunit će se lako, što je na kraju i bio slučaj, ali što sa gradovima u kojima je stand up comedy bio svega par puta ili - nikad? Iskreno, nakon svega i dalje nemam nikakav savjet za svoje kolege koje žele napraviti nešto slično. Iskustva su bila toliko šarolika i kontraverzna da nikakvih pravila, a bogami ni logike jednostavno nema. Profesionalni promotor će ti tamo gdje je stand up poznata stvar, složiti polupraznu dvoranu, a s druge strane će svojevrsni lokalni vagabund (od naše ekipe odmah nazvan Delboy) napuniti ogromnu dvoranu totalno ludom publikom! Veliki grad će ispasti mali, a mali grad veliki ili - još manji nego što doista jest!


Ipak, jedna stvar je činjenica - publika je svugdje ista. Atmosfera prvenstveno zavisi njihovog broja i kvalitete programa, a kulturološke razlike su gotovo nikakve. Da, treba se poneki dio teksta prilagoditi ( j... se Crnogorcima živo za Bandića ili Bosancima za Piranski zaljev - prim. prev), ali su te i takve intervencije bile minimalne. Ako baš moram izdvojiti publiku onda je to ona - mostarska. Iako je to bila prva stand up comedy predstava u tom gradu ikada, tih par stotina ljudi su sa mnom kao komičarom komunicirali kao da sam samo jedan od nekoliko stotina njih koju su već bili pohodili taj grad. Čak ni i nedostatak mikrofona (prema riječima domaćina - nepotrebnog, jer je to najakustičnija dvorana u BiH) te trajanje predstave od samo sat vremena (Na toliko je bola' bio dogovoren zakup!) nisu narušili najintzenzivniju atmosferu na turneji.

 

Murska Sobota je na kraju ispala jedna od "redovitih" slovenskih gaža (čitaj: dobra), Banja Luka je pokazala da će taj grad uskoro biti epicentrom regionalne stand up komedije, Sarajevo se ipak mora probuditi iz svoje (h)umorne samodovoljnosti... a Beograd je pokazao da je nekada bio glavnim gradom i mnogo veće zemlje. Bilo je onako baš - gospodski!Najveću tremu sam (osim baš Mostara) imao prije izlaska pred publiku u Požegi. Taj mali grad je te večeri izgubio svoj stand up junf, a čast da razdjevičim sam imao upravo - ja, dečko koji je odatle otišao prije 25 godina. Očekivao sam da će doći samo nekadašnji školski drugovi, možda i sa svojim boljim polovicama i par slučajnih prolaznika. Još kad je počela padati kiša, očekivanja su se svela na to da će tamo barem biti ljudi iz Kulturnog centra... Rezultat - puna dvorana sa skoro njih 300 nasmijanih!. Meni doista ne treba mnogo da mi ego naraste, to znaju svi koji me poznaju, ali tu večer mi se raširio sve do Arilja i Kosjerića... Manje upućeni među vama - Google Maps!


Turneja je mogla završiti tu i baš na taj način, ali sam je morao završiti onako kako sam i bio zamislio - simbolično! Na svoj 40. rođendan - u gradu u kojemu sam se rodio. Na kraju, Bijelo Polje i ispade simbolično: 33 ljudi, od kojih su pola bili djelatnici pozorišta i moja rodbina. Bjelopoljsko pozorište je tu večer ipak potvrdilo svoj jak renome, jer je  tretman koji smo dobili u pripremi produkcije i prije same predstave bio najbolji na cijeloj turneji. Ipak, negdje je bilo zaglavilo u promociji ove večeri i ukazalo se svega nekoliko gotovo pa zalutalih znatiželjnika. A, ništa - bude drugi put!

 

 

Sam se ne može ništa, zato sam ja imao  svoje ljude, onoliko koliko su oni imali mene. Dečki, ovo "imanje" potpada pod "what happens on tour - stays ou tour!", jasno? Tomislav Kozačinski Koza složio je izvanredan plakat i njegove loklane verzije za svaki od osam gradova te je bio domaćin večeri u prvih četiri. Nikola Silić iz beogradskog Stand Up.rs i njegova kamera bili su vjerni pratitelji svih 12 dana koliko je trajalo ovo putešestvije... Zoran Laketa je odradio Mostar, a Aleksandar Perišić iz Kraljeva - Beograd i Požegu. Hvala vam svima, kao i mojim domaćinima u svim gradovima.


Izračun je da je pređeno nešto više od 2000 kilometara, da bi se nasmijalo isto toliko ljudi. I bez toliko zarađenih eura - isplatilo se! I onda sam na kraju priče - čestitao sam sebi. Postignuće je neupitno, a "bravo" sam sačuvao za neku drugu prigodu i kada bude bolje zasluženo...

 

A tekst predstave? Složen je u jedno oblačno popodne uz svirku Milesa Davisa i kilometre tinte razvučene na nekih pol kile papira (u ovome PC ne pomaže, a bogami ni Mac!). O čemu se radi? Dođite pa vidite. Dobrodošli!




Komentari (1)

  • Gavro - 23.03.2012 09:27

    BRAVO !!! :D
    'Ajd pa opet .. i slobodno posalji kolege.. Makar smeha nikad dosta a smeh je kao i grudva snega niz planinu ... Sledecem ce biti lakse, pa makar to znachilo da bi i tebe morali trpeti 2 puta :)